Nedjelja, Studeni 19, 2017
Prijava

Prijava

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Preporuka: Ivan Kasijan - Borba sa strastima

  • Srijeda, 06 Veljača 2013 10:11
  • Napisao/la  Uredništvo

Ivan Kasijan, učitelj nutarnjeg života, kako stoji u podnaslovu imena, sveti je redovnik kojega podjednako časte i istočna i zapadna crkva. Rođen je oko 360. godine u današnjoj Rumunjskoj, osnivač je muških i ženskih samostana, pisac remek djela Institucije i Konferencije, autor koji je prvi u svojim djelima govorio o „razlikovanju duhova“. U ovom isječku njegova djela pod naslovom „Duhovni boj s osam strasti“ Kasijan opisuje osam glavnih strasti: ugađanje nepcu ili proždrljivost, blud, srebroljublje, gnjev, tuga, duhovna tromost ili acedia, taština i oholost. Osim što ih opisuje Kasijan daje i savjete kako se s njima boriti. Pred nama je jednostavno klasik duhovne literature, a sažetak kojeg u obliku predavanja donosimo u ovome tekstu.

Ivan Kasijan, učitelj nutarnjeg života, kako stoji u podnaslovu imena, sveti je redovnik kojega podjednako časte i istočna i zapadna crkva. Rođen je oko 360. godine u današnjoj Rumunjskoj, osnivač je muških i ženskih samostana, pisac remek djela Institucije i Konferencije, autor koji je prvi u svojim djelima govorio o „razlikovanju duhova“. U ovom isječku njegova djela pod naslovom „Duhovni boj s osam strasti“ Kasijan opisuje osam glavnih strasti: ugađanje nepcu ili proždrljivost, blud, srebroljublje, gnjev, tuga, duhovna tromost ili acedia, taština i oholost. Osim što ih opisuje Kasijan daje i savjete kako se s njima boriti. Pred nama je jednostavno klasik duhovne literature, a sažetak kojeg u obliku predavanja donosimo u ovome tekstu.

Večeras s vama želim razmišljati o strastima. I ne samo to! Želimo tražiti načine kako se boriti sa strastima, kako se boriti protiv njih! To ćemo učiniti na temelju nauka jednog čovjeka kojeg nazivaju učiteljem duhovnog života. Zove se Ivan Kasijan. Davno je živio. Rodio se oko 360. godine u Rumunjskoj. Kao mladić, u želji za suživljavanjem s Kristom, napustio je svoju domovinu i živio u jednom samostanu u Betlehemu. Dva puta je sa svojim prijateljem išao u Tebaidsku pustinju u Egiptu da bi učio od pustinjaka monaha. Boravio je jedno vrijeme u Carigradu, gdje ga je sv. Ivan Zlatousti zaredio za đakona. Potom odlazi u Rim i tu ga papa Inocent redi za svećenika. Iz Rima je otišao u današnju Francusku u Marseilles, gdje je osnovao dva samostana, muški i ženski, koja je duhovno pratio i vodio u njihovu putu.

U Pravilu kojeg je napisao sv. Benedikt, preporučuje se čitanje i proučavanje Kasijanovih djela. I sv. Toma Akvinski ga često citira. Katekizam Katoličke Crkve naziva ga svetim i kaže da je Crkva od njega (i sv. Grgura Velikoga) preuzela nauk o glavnim grijesima (br. 1866). Dakle, radi se uistinu o velikom čovjeku kojeg preporučuju veliki ljudi. Umro je 435. godine. Napisao je dva djela, koja spadaju u remek-djela duhovne literature. To su Institucije i Konferencije. Napisana su u kontekstu monaškog života, ali je Kasijanov nauk blago Crkve i možemo ga svi koristiti na svom kršćanskom putu. U njima govori o strastima i o lijekovima protiv njih.

Nedavno je na hrvatskom jeziku objavljena jedna mala knjižica s izvacima iz tih djela. Na temelju te male knjižice, upoznat ćemo se s Kasijanovim duhovnim naukom, odnosno upoznat ćemo njegovo tumačenje strasti i recept kako se protiv njih boriti.

Što su strasti? No, što je to strast (latinski passio, grčki pathos)? To je, veli Opći religijski leksikon, afektivno i intelektualno stanje koje obuzima čovjeka i veže ga uz nešto i nečega. U grčkoj stoičkoj filozofiji, strast je iracionalno stanje, koje je prepreka kreposti, miru i mudrosti i protiv strasti se treba boriti. Tko strasti pobjedi, on postiže najuzvišeniju vrlinu! Zato su stoici zagovarali apatiju (grč. apatheia) što označava bezosjećanost, neosjetljivost, ravnodušnost. Takvo shvaćanje strasti ulazi i u kršćansko rano monaštvo, ali ga preuzimaju i neki novovjekovni etičari (Descartes, Kant, Spinoza). Po njima, strasti ometaju racionalan odnos prema stvarnosti.

Čovjek je, dakle, uvjetovan strastima i ne može biti objektivan, ne može, zbog određene strasti, biti slobodan u odnosu na nešto ili nekoga. I protiv njih se valja boriti da bismo bili slobodni. Katekizam Katoličke Crkve također se bavi strastima i odmah u početku govora o strastima veli da su to „pokreti čuvstvenosti koji potiču na djelovanje ili nedjelovanje obzirom na ono što se kao dobro ili kao zlo osjetilo ili zamislilo“ (br. 1763).

Radi se u nečemu što se tiče naše nutrine. „Pokret čuvstvenosti“, pokret naših osjećaja, emocija… One, strasti, su sastavni dio čovjekovog života. Katekizam kaže da strasti same po „sebi nisu ni dobre ni zle“. „Strasti su zle ako im je ljubav zla, a dobre ako im je ljubav dobra“ (Sv. Augustin). Ovisno, dakle, prema čemu su usmjerene naše strasti, one bivaju dobrima ili zlima. Poanta je u tome da naš „razum ravna strastima“.

Youcat se također bavi strastima u dva pitanja. Pitanje 293: Zašto nam je Bog dao strasti? Odgovor je kratak i jasan: Strasti su za to da nas, jakim osjećajima i jasnim osjetima, privuku onomu što je pravo i dobro, a odvrate od onoga što je zlo i loše. I pitanje 294: Ako čovjek u sebi osjeća jake strasti, je li zato grješnik? Odgovor: Ne, strasti mogu biti vrlo dragocjene. Krivim usmjeravanjem strasti mogu se okrenuti zlu.

Strasti koje su usmjerene ka dobru, postaju vrline, kreposti. Strasti koje zagospodare čovjekom, oduzimaju mu slobodu i zavode ga na zlo, nazivaju se mane. I jedan lijep citat opet od svetog Augustina: „Vrlina je što se sa strašću čini; porok je što se iz strasti ne da ostaviti!“ U Kasijanovom kontekstu radi se o negativnom nagnućima, strastima, koje remete čovjekov sklad, koje čovjeka troše, zbunjuju, izluđuju! To je potpuno na crti stoičkog i monaškog shvaćanja strasti!

Opći opis strasti i boja s njima Kasijan najprije kaže kako u čovjeku postoji 8 glavnih strasti te ih nabraja. To su: ugađanje nepcu ili proždrljivost, blud, srebroljublje, gnjev ili srdžba, tuga, duhovna tromost ili acedia, taština i oholost. Da bi se obuzdalo nasrtanje tih strasti, nije dovoljno samo naprezati dušu, nego je, pri tome, potrebno ukrotiti i tijelo postom, bdijenjem i radom.

Kasijan kaže da su strasti, protiv kojih se trebamo boriti, nekako međusobno povezane, iako imaju različito porijeklo i različito djelovanje. Pretjeranost u jednoj vodi u sljedeću! Veli on ovako: „Iz pretjeranog ugađanja nepcu nužno proizlazi bludnost, iz bluda srebroljublje, iz srebroljublja gnjev, iz gnjeva tuga, a iz tuge duhovna tromost“ (str. 10).

1. Ugađanje nepcu ili proždrljivost ili neumjerenost u jelu i piću

Ono što katekizamski popis Sedam glavnih grijeha navodi na petom mjestu, Kasijan navodi na prvom. Naziva ga zanimljivim imenom: ugađanje nepcu! Kaže da je to prvi boj u kojeg moramo krenuti, ako želimo duhovno rasti. No, koji su temeljni razlozi zbog kojih je potrebno boriti se protiv proždrljivosti? Kasijan je uvjerenja da „um, svladan težinom jela, neće više biti u stanju dobro upravljati kormilom rasuđivanja“. Odakle mu to? Sjetio se da je prorok Ezekijel nešto govorio o Sodomi i Gomori. Što to? Ezekijel veli da je Sodoma postala izopačena i grešna jer je jela svoj kruh do sitosti i presitosti , u izobilju i bezbržnosti (usp Ez 16,49).

Presitost kruhom raspalila je u njima neugasivi žar požude koju su onda oni slijedili. Nisu bili sposobni razumom upravljati sa strasti potrebe za hranom. Također, Kasijan spominje i citira svetog Pavla koji piše kršćanima u Rimu da „u brizi za tijelo, ne pogoduju požudama“ (Rim 13,14). Zašto je tako važno kontrolirati svoju potrebu za jelom tj. boriti se sa strašću ugađanja nepcu, proždrljivošću? Kasijan to zgodno pojašnjava: „Tko nije u stanju obuzdati napasti ugađanja nepcu, nikada neće moći svladati požudu koja se raspaljuje.“ (str. 18). I dodaje da nitko neće povjerovati da u borbi s ozbiljnijim kušnjama i napastima može pobijediti onaj koji je svladan i nemoćan u malom okršaju.

Eto, zato nam je potrebno vježbanje u ovom malom, običnom, prehrambenom svladavanju, smatra Kasijan. Ako se trudimo biti ustrajni u ovakvoj duhovnoj brizi, tj. askezi hranjenja, otupit ćemo oštricu požude. I ako smo pobijedili strast ugađanja nepcu, proždrljivost, bit ćemo sposobni stupiti u tzv. više borbe. Dakle, svladavanje tjelesnih želja pokazuje se kao temelj svih drugih duhovnih borba. Veli Kasijan: „Nitko se ne može ispravno boriti ako ne pobijedi svoje tijelo“ (str. 19). A na drugom mjestu kaže: „Kako će ugasiti raspaljenost požudne želje onaj koji ne može svladati nepotrebne želje trbuha? I kako će moći pobijediti tajne strasti, koje nitko ne vidi, onaj koji ne može ukrotiti vidljive i male strasti?“ (str. 23).

On, također, napominje da nije dovoljan post koji se sastoji od suzdržavanju od vidljivih jela. Njemu je potrebno pridodati i post duše, jer i duša ima svoja štetna jela, od kojih se može udebljati. Koja je to štetna hrana duše? Kasijan nabraja tu hranu:

- osuđivanje – to je vrlo ugodna hrana našoj duši;

- gnjev – hrana koja može čak biti smrtonosna;

- zavist – hrana koja dušu muči žalošću zbog sretnih uspjeha drugih;

- taština – ona se najprije naslađuje ugodnim okusom (baš sam dobar!), a poslije dušu čini pustom, razgolićenom i lišenom svake kreposti;

- svaka požuda i lutanje nepostojana srca jest hrana našoj duši koja je hrani štetnim jelima i ne dopušta joj da se hrani nebeskim kruhom.

Kasijan zaključuje: Ako posteći tjelesno budemo uhvaćeni u mrežu najpogubnijih duševnih strasti, iscrpljivanje tijela neće nam donijeti nikakve koristi. (…) Kad posti naš vanjski čovjek, treba i unutarnjeg čovjeka uzdržavati od štetne hrane.“ (str. 25).

Privodeći kraju svoje razmišljanje o borbi sa strašću ugađanja nepcu tj. proždrljivosti, Kasijan veli da su djela ljubavi puno važnija od posta i da ih treba pretpostaviti postu. U tom dijelu on izričito spominje da je to naučio kod egipatskih pustinjskih otaca. Naime, kad su im došli u pohode, oni su ih primili s „neobično živom srdačnom toplinom“. I s njima su jeli, iako nije bilo vrijeme od jela niti su, po pravilu, smjeli jesti. To je Kasijana zbunilo pa jednog starca pustinjaka upitao zašto zaobilazi pravilo posta. Taj starac mu je odgovorio: „Post je uvijek sa mnom, a vas ne mogu imati svagda sa sobom. Osim toga, post predstavlja svojevoljnu žrtvu, premda i jest vrlo koristan i uvijek potreban, a ispunjenje djela ljubavi neodložan je zahtjev zapovijedi. Prema tome, primajući Krista u vama, ja sam dužan nahraniti ga. A kad vas ispratim, ja ću sve zbog njega učinjeno, moći nadoknaditi strožim postom. Jer ne mogu svatovi postiti, dok je zaručnik s njima. Doći će već dani: kad im se ugrabi zaručnik, tada će postiti, u one dane.“ (str. 26). A nama je ponekad puno lakše postiti, nego li primiti Krista u svome bližnjemu, svome mužu, ženi, ocu, majci, bratu, sestri, siromahu, vjerniku…

2. Bludnost

Drugi se nutarnji boj vodi s duhom bludnosti. Sedam glavnih grijeha stavlja ga na treće mjesto. Kasijan veli da se borba s ovom strašću vodi svaki dan i da je ljuća i dulja od drugih bojeva. Valjda je zato i sveti Pavao pišući Rimljanima uskliknuo: „Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?“ (Rim 7,24). Kasijan nadodaje i da su rijetki potpuni pobjednici u ovom boju! Tri su oblika/očitovanja bludnosti: prvi se događa tjelesnim sjedinjenjem, drugi nastaje bez dodira sa ženom (navodi primjer Onana, samozadovoljavanje) a treći se čini umom i srcem (navodi Isusove riječi: Tko god s požudom pogleda… Mt 5,28).

Za stjecanje čistoće tj. za vladanje ovom strasti, nije dovoljan samo tjelesni post, nego je potrebna skrušenost duha, ustrajna molitva, čitanje i proučavanje Svetog pisma, tjelesni napor i umni rad. „To čuva srce od lutanja i vraća ga u sebe“ – veli Kasijan, i nastavlja da je pobjeda strasti bludnosti uvjetovana „savršenim očišćenjem srca, iz kojega se, po Gospodinovoj riječi, ispušta otrov te bolesti.“ Dakle, „najprije treba očistiti ono otkud izlazi izvor života i smrti“ tj. naše srce jer „iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke“ (Mt 15,19).

Kasijan, također, kaže da je za pobjeđivanje strasti bludnosti korisno udaljavanje od vanjskih izazova. Navodi zgodan primjer tj. pojašnjenje: kao što nekim bolesnicima koristi da im se štetna jela ne iznose pre oči, da se pri pogledu na njih ne bi pojavila želja da ih pojedu! (str. 30). Mi bismo rekli, valja nam čuvati pogled, uskratiti svom oku dodir s izazovom! Jer pogled pobuđuje maštu, a mašta vodi u grijeh.

Internet omogućuje da u skrovitosti sobe luta vaš/naš pogled. I to je često prigoda za divljanje ove strasti. Isus je ono rekao štogod o požudi očiju: „Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njom učinio preljub u srcu“ (Mt 5,28). Nama je, dakle, potrebna ne samo tjelesna čistoća, da čovjek ne bludi s drugom osobom, nego i nutarnja čistoća, čistoća naših misli i osjećaja. Trebamo, koliko je moguće, čuvati čistim najskrivenije dijelova našeg srca.

Kasijan kaže: „Na ono što je sramotno pred ljudima, ne treba potajice pristajati pa time oskvrnuti srce. Jer sve sramotno od ljudi još i možemo sakriti, ali ne od anđela, a pogotovo ne od samog svemogućeg Boga, pre kojim se ništa ne može zatajiti“ (str. 33). Veliki naglasak Kasijan stavlja na misli, koje je potrebno revno čuvati. Znak čistoće jest odsutnost bilo kojeg oblika bludnog maštanja. Stoga, prvo i glavno što moramo učiniti da sačuvamo čistoću i srca i tijela, jest da uredimo svoje misli. 

Govoreći o čistoći tj. o pobjedi strasti bludnosti, on se pita je li uopće moguća čistoća? Kao potvrdu da je to kršćaninov put i cilj, navodi citate iz Pavlovih poslanica (1 Sol 4,3; Ef 5,3-4). Ali to je moguće jedino ako umjesto opakih želja svoga srca, umjesto opakih misli, prihvatimo druge, koje nisu zle i opake, nego su spasonosne. Stoga, ako želimo istrijebiti bludne želje iz svojih srdaca, treba da u njih stavimo duhovne želje. U tome se trebamo svakodnevno vježbati i na tome raditi. A najsnažnije oružje je molitva, jer sami se ne možemo izboriti, nego jedino po milosti Božjoj. Zamjena sadržaja kojim se bavi naše srce je vrlo važna!

Gore smo čuli što Kasijan spominje, a sada ponavljamo: skrušenost duha, ustrajna molitva, čitanje i proučavanje Svetog pisma, tjelesni napor i umni rad. 3. Srebroljublje Ovu bismo neurednu strast mogli povezati sa škrtošću iz Sedam glavnih grijeha. Korijen joj je u želji da se bolesno vežemo uz vremenite stvari, da imamo paranoju od budućnosti. Možemo je nazvati i pohlepom, pa i sebičnošću. Pavao u 1 Tim 6,10 veli da je ona korijen svih zala. Tko je sputan srebroljubljem tj. pohlepom, strašću za posjedovanjem, on je zarobljen i opterećen. Kasijan veli da je takav zapravo „sputan zmijom“ i da sve više i više izgara od želje da umnoži svoj imetak (str. 45). A kad umnoži svoj imetak ili svoj novac, onda strahuje nad njim.

Na jednom mjestu Kasijan veli da pobjeda strasti srebroljublja nije vrlo velika, ali je strašno biti od te strasti pobijeđen! Još nešto je zanimljivo! Naime, moguće je da i onaj tko nema novca bude zarobljen bolešću srebroljublja. Iako ne raspolaže novcem, on nezdravo čezne za njim. Što, dakle? Briga za život: da! Zarađivanje za život: da! Bogaćenje: da! Ali ne i stjecanje bogatstva koje zasljepljuje oči, koje zaboravlja Boga, koje ne vidi potrebne, koje se zaustavlja na zemlji itd. Kao primjer srebroljublja Kasijan navodi Judu. Bio je pribrojen apostolima, ali ga je ova strast pogubila svojim otrovom jer se protiv nje nije borio. Dakle, ono što Kasijan i Pavao nazivaju srebroljubljem, mi možemo nazvati gramzljivošću koja nas vrlo lako može dovesti u duhovnu propast tj. pretvoriti nas u ruševinu vječnu.

4. Srdžba

Sedam glavnih grijeha ovu strast tj. grijeh navodi šestu po redu, a Kasijan kaže da nam ona osljepljuje oči pameti i oči srca, pomračuje naš um, vodi nas dotle da ne možemo pravilno razlikovati dobro od zla, i, u konačnici, ne možemo biti pravedni „jer srdžba čovjekova ne čini pravde Božje“ (Jak 1,20).

Gnjev/srdžba ima tri oblika: prvi je koji bukti u unutrašnjosti, drugi je onaj koji se izražava riječju i djelom, a treći je onaj koji dugo tinja i naziva se zlopamćenjem. Kao polazište svoga razmišljanja Kasijan navodi riječi svetog Pavla: „Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću“ (Ef 4,31).

Zabluda je, veli Kasijan, misliti da je srdžba nekad opravdana! Pavao veli „svaka srdžba“. Dakle, nikakva srdžba nikada nije opravdana! Srdžbom bismo mogli nazvati bijes i nekontroliranu ljutnju prema nekoj osobi. Ona se može ugnijezditi u našoj nutrini, iako je mi ne očitujemo na izvan. Tako npr. netko kaže da se ne ljuti, ali se u odnosu prema drugima ne odnosi s ljubavlju i pristojnošću. To je često u našem odnosu s našim bližnjim, s roditeljima, s braćom, sestrama, kolegama… Ne deremo se na nekoga, ali ga ignoriramo! Zapravo, u nama se razrasla srdžba, gnjev.

Strast gnjeva može se, veli Kasijan, iživljavati i na stvarima i sitnicama. (Sic!) Ako ona ostaje u našem srcu, neće nam dati da postignemo nutarnji mir niti ćemo se moći osloboditi drugih strasti. Kako se protiv nje boriti? Kasijan veli da je treba izbaciti s korijenjem tj. iz srca.

Ovo je postupak liječenja od srdžbe:

- shvatiti da nam srdžba ne dolikuje, ni zbog opravdanih, ni zbog neopravdanih razloga;

- shvatiti da srdžba potamnjuje svjetlost koja je u nama, pa onda odmah gubimo i sposobnost razlikovanja, i blagost, i pristojnost.

- shvatiti da ako srdžba ostaje u nama, ona će onečistiti naš duh, te neće moći postati hramom Duha Svetoga;

- trebamo biti svjesni da ne smijemo moliti i pred Gospodinom izlijevati svoje prošnje sve dok ustrajemo u srdžbi;

- trebamo biti svjesni kako svaki dan možemo umrijeti tj. misliti na vječnost, na sud!

5. Tuga

Kaže jedna kineska poslovica: "Ako si strpljiv u jednom momentu srdžbe, izbjeći ćeš sto dana tuge." U petom boju trebamo izmaknuti oštrici tuge. Ima dva oblika: prvi nastaje pri nanesenim štetama i gubicima ili neispunjenim željama, a drugi zbog bojazni i strahova za svoj život i zbog nerazumnih briga. Kasijan kaže da je ona sveproždiruća strast! Vrlo je pogubna. Veli da ona našu dušu oslabljuje i guši, ne da joj moliti niti čitati svete knjige (koje su duhovni lijek!), ne da nam biti u miru s drugima, lišava nas rasuđivanja (kao i srdžba!), pomućuje srce (kao i srdžba!), opija i davi pogubnim očajavanjem!

Ako želimo biti duhovno zdravi, valja nam se boriti protiv strasti tuge, „jer od tuge dolazi prijeka smrt, i žalost slabi snagu životnu“ (Sir 38,18). Zašto je tuga tako poguban? Kasijan daje jedan primjer. „Kao što odjeća koju su izjeli moljci više nema nikakvu vrijednost, niti je prikladna za upotrebu, i kao što drvo koje su izgrizli crvi više nije ni za građu ni za ukras, (…) tako i duša koju proždiru ujedi sveuništavajuće žalosti nije prikladna za svetu odjeću tj. za ulje Duha Svetoga“ (str. 67-68).

Tuga se ponekad rađa iz nekih drugih strasti (srdžbe, požude, gramzljivosti), a ponekad se pojavi u nama bez nekog posebnog razloga pa smo nesposobni susresti one koji su nam inače dragi. Najgori oblik tuge jest očajavanje. Primjer imamo u Kajinu i Judi. Kajinu tuga nije dopustila da se pokaje zbog bratova ubojstva, a Judu je, nakon što je izdao Isusa, spriječila da zatraži oproštenje. Tugu ćemo moći pobjeđivati ako se hranimo, veli Kasijan, duhovnim poukama i ako u sebi obnavljamo nadu! Pada mi napamet da je sveti Franjo molio Boga da ga učini oruđem svoga mira da može donositi nadu tamo gdje je očaj.

Čudesno je kako i mi možemo jedni drugima pomagati u borbi protiv tuge! Danas su razlozi za tugu još prikriveniji. Čovjek je danas kompliciraniji. Depresija je klinički oblik tuge! Siguran sam da možemo, kao sveti Franjo, jedni drugima u živote unositi nadu i tako jedni drugima pomagati da budemo zdravi!

6. Duhovna tromost ili acedia

Ova strast je nekako vrlo povezana s tugom. Možemo je nazvati i duhom čame ili sjete, duhom klonulosti, bezvoljnosti. Blizak joj je pesimizam. Koji su joj simptomi tj. kako je prepoznajemo? U čovjeku se budi mržnja i odvratnost prema životu, prema svojoj kući, obitelji, gubi se volja za životom, zapada se u žalovanje nad samim sobom, osjeća se beskorisnim… Pomalo se, da tako kažem, počinje živjeti u oblacima.

Misli se da je drugima bolje i ljepše, i da bi mu bilo bolje i ljepše da živi negdje drugdje, da ima druge roditelje, da je rođen „pod drugom zvijezdom“. Fizički tj. tjelesno je klonuo, lijen, bezvoljan, umoran. Sve su to znakovi duhovne tromosti. Veli Kasijan: „Pravi vojnik Kristov, koji se želi junački boriti za savršenstvo, treba da i tu bolest istjera iz skrovišta svoje duše“ (str. 75). A to se čini suprotstavljanjem!

Duh tromosti u nama prvenstveno izaziva lijenost, a to je sedmi smrtni/teški grijeh. Odvraća nas od posla, od naših obveza i uči nas besposličarenju. Čini nas tromima za svako dobro djelo. Počinjemo se baviti drugima, istražujemo tuđe živote, petljamo se gdje ne treba i sudimo druge. Zato Kasijan savjetuje da se udaljimo od osoba koji ne žele raditi tj. koji besposličare! To je jedan od načina da se očuvamo od ove opake strasti. Navodi i jednu izreku, koju je čuo u pustinji: „Čovjeka koji radi napada samo jedan demon, a onoga koji neradi napada tisuće!“

7. Taština

Taština je uznositost, maštanje o samome sebi koje prelazi u divljenje, napuhanost. Kažemo da je netko „pun sebe“, ma nezdravo oblikovanu osobnost. Samodostatan je. Nosom nebo para. „Bog na nebu, on na zemlji!“ Možemo je nazvati i samoisticanjem. Radi se, dakle, o bolesti našeg „ja“.

8. Oholost

Ono što Sedam glavnih grijeha stavlja na prvo mjesto, Kasijan navodi kao posljednje. Ali dodaje: „Premda se u poretku bojeva sa strastima smatra posljednjim, on je s obzirom na početak i vrijeme zapravo prvi.“ I dodaje: „Ovo je najokrutnija i najneukrotivija zvijer“ (str. 88). Oholost čovjeka lišava svake svetosti i najviše remeti čovjekov odnos s Bogom. Ohol čovjek je arogantan, opsjednut vlastitom vrijednošću. Sve je njegovo djelo, sve je sam stekao! Očituje se, u duhovnom smislu, kod onih koji pred Bogom nisu ponizni, koji misle da sve posjeduju po svojoj vlastitoj snazi, a ne po Božjoj milosti. Bolesno se pouzdaju u snagu svoje volje misleći da sve mogu sami, i bez Boga i bez ikog drugog.

Kasijan kao primjer navodi Lucifera, anđela kojeg su zbog visokog sjaja i ljepote nazvali svjetlonošom, ali je s neba zbačen baš zbog oholosti, zbog uznositosti svoga srca. Uznio se i sebe počeo smatrati ravnim Bogu. Pomislio je da kao Bog ni o čemu ne ovisi, te da mu Božja pomoć nije potrebna. Kolika je pogubnost oholosti kaže nam i Sveto pismo: „Bog se oholima protivi“ (Jak 4,6). Zato se protiv nje valja boriti.

Kako se očituje oholost? Kasijan redom nabraja.

- u bučnom govoru,

- u dosadi (šutnja!),

- u gromkom smijehu,

- u besmislenoj potištenosti,

- u lakomislenosti,

- riječi se izgovaraju bez sudjelovanja srca,

- ne želi ništa pretrpjeti,

- drugima nanosi žalost,

- nije poslušna,

- ne želi tražiti niti primiti savjet,

- ne odriče se vlastite volje ni onda kada je očito u krivu,

- uporna u svojim odlukama

- ne popušta drugima.

Lijek za pobjedu protiv ove strasti jest da čuvamo u svome srcu uvjerenje da sami od sebe, bez Božje pomoći i milosti, ne možemo učiniti ništa dobro, odnosno da vjerujemo da je sve čisti Božji dar. Veli Kasijan doslovno: „Mrežama toga duha možemo izmaknuti ukoliko u svakoj vrlini, u kojoj smo napredovali, budemo govorili ne ja nego milost Božja sa mnom (1 Kor 15,10b) te milošću sam Božjom ono što jesam (1 Kor 15,10a) i Bog je, naime, onaj koji proizvodi u vama i htjeti i djelovati da mu se možete svidjeti. (Fil 2,13).

I sam Spasitelj govori: Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa (Iv 15,5,), a i pslamist pjeva: Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud semuče graditelji. Ako Gospodin grada ne čuva, uzalud stražar bdi (Ps 127,1)“ (str. 93-94).

Original knjige možete nabaviti u Verbumu. Preporučujemo!

Pročitano 6052 puta Poslijednja izmjena dana Nedjelja, 23 Veljača 2014 14:28

Odabrano

Pronađite nas na facebooku